Ustiprača, Ustirama, Ustikolina… Izađem vani, uberem cvijet, otkidam latice i sve ponavljam Ustiprača – Ustirama_– Ustikolina… Zadnja latica – ispade Ustikolina! Sjedam u „golfa“ i…

I evo me, iz pravca Goražda, pored table s nazivom mjesta. Koji metar ispred table stoji hair-česma nekog Sulejmana Sobe ili Šobe s polumjesecom i zvijezdom te, za svaki slučaj, ko ne zna naš jezik, arapskim natpisom, a blizu nje i natkriveni spomenik Ševalu Bećiroviću i Mehmedu Kameriću, poginulim 19. IV. 1992. i, kako stoji na spomeniku, „prvim žrtvama u agresiji JNA na BiH“. Čekaj malo, ali napad na Ravno u Hercegovini zbio se više od pola godine prije toga, a ubijeno je 58 osoba! Aaaa, huda mene, smetnuo sam historijsku izjavu Alije Izetbegovića da „to nije naš rat“! Tih 58, plus 11 ranjenih i 18 zarobljenih, to je ništa, to nije „naš narod“, oni se ne računaju! :-O

U Ustikolini u oči prvo upadne jedna prava pravcata kula na kućerini ispod ceste i, naravno, munara Turhan Emin-begove džamije. Kasnije ću vidjeti još nekoliko kula, a džamija je dosta i jedna, pogotovo kad je, kako tvrde Ustikoljani, najstarija u našoj zemlji, i još s munarom od točno 60 metara.

Osmanlije su doista ovuda nekuda napravili prve provale u Bosnu i sasvim je logično da najstariju džamiju – ima ih u BiH barem 5-6 za koje se tvrdi isto – treba tražiti ovdje negdje. Ipak, tvrdnja da je prva ovdašnja džamija podignuta još 1430. (a Turhan Emin-begova 1448.), dakle 33 godine prije osmanske okupacije Bosne i Huma, koju je zastupao povjesničar Mustafa Imamović, nosi sobom i ponešto upitnika.

Narodna predaja priča kako je kamenje za munaru klesano 600 kilometara odavde, čak u Skopju, pa dovoženo zapregama, uvjerljiva mi je otpriliko kao i legende o crkvama koje su pod okriljem noći prelijetale s brda na brdo. Inače je munara džamije, srušene 1992. od strane bosanskih Srba, bila visoka 32 metra, a nakon rata je gotovo udvostručena. Kako je, umjesto da se obnovi stara, sagrađena potpuno nova, veća džamija, Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika odbilo je uvrstiti je na svoj popis. Komade kamena stare džamije, minama razaslane po cijelom mjestu, vidjeh uz ulaze i ograde te u cvjetnjacima nekoliko privatnih kuća, to je Ustikoljanima neka vrsta talismana.

M.J. | Bljesak.info / Turbe Kadri-alajbega Čengića

Ko je bio Turhan Emin-beg? Jedni kažu da je bio osmanski vojskovođa, drugi su ga čak unaprijedili u hercegovačkog sandžak-bega, a treći zaogrnuli plaštom tajanstva, tvrdeći da će bio defter emin, povjerljivi i, iz sjene, utjecajni čovjek Porte koji je dolazio na osvojena područja i popisivao prirodne resurse. Da ne znam da je u turbetu iznad starih bašluka, inače za mene jednom od najljepših u našim krajevima, sahranjen Kadri-alajbeg Čengić, alajbeg Hercegovačkog sandžaka, pomislio bih da je Turhan Emin-begovo, ali nije, njegovo je na prijevoju Presjeka, desetak kilometara od Ustikoline.

Presjeku nalazim lakše nego li sam očekivao. Prostrano groblje čine dva dijela, a jedan je podzidan kamenom ogradom. Nišana i ovakvih i onakvih, a posebno je nekoliko ukrašenih isklesanom sabljom, strijelom, rukom ili buzdovanom. Mnogo ih je polomljenih, jer je Presjeka u svakom ratu važna kota i nijedan ne prođe da se neka vojska ne ukopa baš u groblju; i sam naziv prijevoja nastao je, kaže predaja, kad su se tu „presjekle“ osmanska i vojska hercega Stjepana Kosače. Neki grobovi samo oivičeni kockastim kamenjem, neki čitave građevine, a okolo leži i prilično kamenih komada s usadnicima iz kojih su nišani davno ispali. Arheolozi su još prije pedesetak godina našli prelomljeni uzglavni nišan od miljevine s imenom Turhan Emin-bega, danas smješten u muzeju Gazi Husref-begove biblioteke u Sarajevu, ali podalje od grobova pa se zasad ne zna koji je njegov, mada se najviše „tipuje“ na prilično oštećen sarkofag, daleko najveći i najviši u cijelom groblju.

Sreća da je nišan nađen i sačuvan, ali je njegov nalaz donio i nerješiva pitanja. Na nišanu, naime, na što su Mehmed Mujezinović i ing. Evangelos Dimitrijević još davno ukazali u radu „Džamija na Ustikolini“, stoji da je rahmetlija umro 1561./62., dakle u drugoj polovici 16. stoljeća. Kako je onda 1448. mogao izgraditi džamiju u Ustikolini? Na džamiju je, pride, potkraj 19. stoljeća postavljena ploča na kojoj je pisalo kako je Turhan Emin-beg poginuo te 1448. Elem… :-O

Džemal Kadrispahić je iz Setihova kod Rudog, a ovih dana je na Presjeci, gdje s kolegom bageristom radi na pripremi materijala za izgradnju i uređenje budućeg dovišta. Zgrada je, plitka široka nadstrešnica, već izgrađena, ali je to samo početak pothvata koji vodi ustikolinski medžlis. Pričamo o njegovom Rudom, ali i o legendama vezanim za Presjeku. Po jednoj su ovdje – stara sveprisutna legenda – izginuli svatovi pa se redom okamenili, a za svjedoka je ostala jedna bukva, zvana žalosna, jer joj grane, kao u žalosne vrbe, umjesto k nebu streme k zemlji. Ko od nje odsječe ili odlomi i samo jednu grančicu, ne piše mu se dobro.

M.J. | Bljesak.info / Na Presjeci se gradi dovište

Šta je još čudno na Presjeci? Mnogo je zidanih grobnica, a one su tradicija antičkog i ranokršćanskog doba, nastavljena i tijekom srednjovjekovlja, dok je takvo što u islamu praktički nepoznato. Pitanja, pitanja, pitanja, a odgovora nigdje.

U Jabuku, s druge strane prijevoja, nisam kanio, ali me privuče tabla s putokazom za „han-vakuf džamije Hadži Mujo Duraković“. Hanovi su danas rijetkost, a i džamije se rijetko nazivaju po suvremenicima.

Jabuka je ustvari naziv sela, ali i šireg okolnog područja. Koliko je to područje, najbolje pokazuje velika zgrada škole. Ispred nje spomenik šehidima veći nego u mnogim čaršijama; znam da su mnogi šehidili u mom kraju, u Lepeničkoj dolini – Alija Izetbegović im je obećao da će to biti nova Foča, pa su se nemilice potpisivali po kućama, dičeći se upravo svojom Jabukom. Na zelenoj kapiji zeleni ljiljani, al' djece nigdje; do lani je, rekoše mi mještani, bilo jedno pa su mu na kraju našli stančić u Ustikolini i sad uči tamo. Nekadašnju „snagu“ sela pokazuje i groblje sa stotinama nišana i džamijom, prvotno izgrađenom 1576., kakvom bi se dičila i puno veća mjesta, a primjećujem da su čak i stepenice, duge nekoliko desetaka metara, od mramora, što dosad nigdje ne vidjeh. Odgovor je: hadži Mujo Duraković. Čovjek je preselio na bolji svijet, ali je suseljanima ostavio džamiju, a sin mu Mustafa dodao je, u udolini ispod groblja, han zbog koga dođoh, ustvari moderan i prijatan restoran, kojim također upravlja ovdašnja islamska zajednica. Pored ceste između Presjeke i Jabuke vidjeh i velebnu česmu koju je također dao sagraditi Mujo Duraković; cijenim da je na česmu i uređenje okolnog prostora potrošio novca koliko ga treba za osrednju kuću. Namijenio ju je putnicima-namjernicima, ali ih slabo ima: do Jabuke i natrag mimoiđoh se sa svega tri auta.

Zastajem ispred manje kuće na kojoj je oslikan veliki „Željin“ grb i pred jednom velikom, možda najvećom u selu, iz koje raste drveće, a na fasadi ispisano „Ne prila zite“; baš tako je posljednja riječ prelomljena, iako je do kraja širine zida mogla stati i prostoproširena rečenica. I smeće – ovdje ga na svakom koraku ima u gomilama, izgleda da riječ ekologija u Jabuku još nije doprla.

M.J. | Bljesak.info / Džamija u Jabuci

Vraćam se u Ustikolinu, ali samo kako bih prešao Drinu i uputio se prema turističkom naselju „Ada“, smještenom blizu sela Kožetin. Kako mu sam naziv kaže, „Ada“ je drinski otok, inače idealan baš za ono što je i napravljeno: drveni bungalovi, pješačke staze, dječja igraonica, teren za odbojku na plaži i nezaobilazni restoran u kome ću se počastiti ukusnim jučerašnjim grahom s kobasicama.

„Ada“ mi je samo mala stanica, a cilj je dva kilometra dalje, rimski most na Gabeoskom potoku. Cesta je makadamska, a znam u kakvom je stanju čim me jedan od izletnika na „Adi“ pita kojim autom mislim do mosta; da je dobar, ne bi me to ni pitao.

Ipak je vrijedilo, a most je pravi primjer mojih motiva da već sedmu godinu špartam i sim i tam u potrazi za zanimljivim mjestima, objektima, pojavama… Drina je vrlo blizu, Gabeoski potok se ulijeva u nju, a most se namjestio tako da bih, da sam ovuda naišao ne znajući za njega, bio siguran da sam šenuo umom i da mi se počelo priviđati.

E sad, rimski most… Jest trasom na kojoj se nalazi prolazila i rimska cesta, ali je most po svemu srednjovjekovni. Naravno da ga narod, kao i drugdje, naziva rimskim, a neki su to uprostili pa ga, ne mareći za povijesna razdoblja, nazvali jednostavno Kamena ćuprija. Jednolučni, polukružan, dugačak desetak metara, u strmini na kojoj je „posađen“ doista djeluje čudesno. U neko doba u divljenju mi se pridružuje i brojna skupina goraždanskih studenata pa foto-aparati i mobiteli zuje li zuje.

M.J. | Bljesak.info / Goraždanski studenti na rimskom mostu u Kožetinu

Most je ovdje bez sumnje stajao i u antičko doba, a Rimljani su naselje imali u obližnjem selu Cvilin, također privezanom uz Drinu. Mještani nerijetko, okopavajući krumpir ili sadeći grah, nalete na rimske brončane novčiće, tegule i keramiku, a odavno se zna, dokumentirano je i u Arheološkom leksikonu, za ostatke rimske vile s podnim mozaicima, u kojima su otkriveni fragmenti antičkog posuđa i nadgrobne ploče s natpisima, te za temelje ranokršćanske crkve u blizini pravoslavnog hrama Svete Trojice.

Pa opet u Ustikolinu, snimiti još poneki zanimljiv detalj, sitniji, ali i nekoliko krupnijih i bitnih. Oko visokog mlina nekad je vrvjelo od ljudi; nakon rata od njega ostala samo prazna ljuštura, mada u krugu ima nekoliko auta i par radnika. Uza samu cestu, da ga svi, kao i munaru, vide kad prođu, veeeliki spomenik šehidima. „Pamti Bosno ti šehide i sinove svoje u odbranu tvoju…“ (Uvijek se čudim zašto naručitelji spomenika prije urezivanja u mramor tekstove ne dadnu na uvid makar lokalnom nastavniku jezika, al' izgleda da više vole bez njih…) Spomenika šehidima i Armiji RBiH ovdje ima kao malo gdje, svakovrsnih, od pojedinih zaselaka do čaršije - ipak je, realno, zera falila da ustikolinski kraj postane dijelom Republike Srpske. Uz cestu, na dijelu ispred zgrade Općine, službeno se zove Foča-Ustikolina, sačuvan i jedan partizanski, s puškom i dugačkim tekstom, i to na ćirilici i – eto ti ga sad! – ekavici. „…za večno sećanje budućih pokolenja socijalističke Jugoslavije na žrtve i pobede Prve proleterske brigade…“

Posljednje što ću obići je pravoslavna crkva Silaska Svetog Duha na Apostole. Paroh, otac Mihajlo, okopava cvijeće, popadija raduška po dvorištu, ali odmah ostavljaju posao i nude kavom, sokom, razgovorom. Pričamo o bivšem, o zaraslim grobljima, ali otac Mihajlo nije pesimist, mada je u naselju od 470 prijeratnih na posljednjem popisu nabrojano svega 99 Srba. Crkvena porta je najuredniji djelić ustikolinskog kraja, iako su Mihajlo i supruga mu već postariji ljudi. Parohija se proteže sve do s one strane Presjeke i, s ove strane, do Foče, zalazeći dijelom i u grad, jer je, kako otac Mihajlo reče, ovdje bio pravi centar pravoslavlja za široki okolni prostor.

Na ulazu u portu lučna kapija, a s obje strane prikazi svetitelja. Crkva je novija, tipska, manja, osveštana prije svega 85 godina, a na groblju Ćelije, u kojem vidim i stećke, naziru se ostaci davnašnje, neznano kad, kaže predaja, porušene od Osmanlija.

M.J. | Bljesak.info / Munara u crkvenoj kapiji

E sad, šta ti je perspektiva! Kroz kapiju porte gledam (i snimam) munaru Turhan Emin-begove džamije. Kapija je razmjerno niska, svega nekoliko metara u odnosu na onih 60 metara munare pa ipak munara, izdaleka tanka gotovo kao igla, komotno stane u lúk kapije.

A šta tek sve pamti Kolina… Dubrovački trgovci, konzul Mikoč Đurđević, rivalstvo Pavlovića i Kosača, carinarnica, pa onda Osmanlije na mrkim bedevijama, zveket sablji i slast islama. I da, nezaobilazni Evlija Čelebi i njegovo oštro pero. A Kolina samo teče i ni mukajet…